Večernji list o Dionaea vrtovima i njihovom projektu u Ruandi

Koja je razlika između arhitekata koji projektiraju kuće i vas koji se brinete o krajobrazu, o parkovima, biljkama, drveću, ljuljačkama, potocima, jezercima...

– Radimo sa živim materijalom. Cigla je uvijek cigla. A kad je riječ o biljkama, mnogo je toga o čemu se treba brinuti. Treba se prilagoditi klimi, odabrati vrste koje su pogodne za određeni tip. Pa i unutar same Hrvatske velike su razlike. Važan je faktor kakva je zemlja, je li lokacija izložena vjetru, treba li saditi biljke koje su otporne. Na moru, na obali, problem je i sol. Pa treba planirati biljke koje to mogu izdržati. Kažem, mi radimo sa živim materijalom, koji je osjetljiv i za transport. I kad ga nabavite, negdje ga prvo treba privremeno odložiti, zalijevati, paziti, a tek kasnije ga – preseliti i posaditi na konačnu lokaciju. Bitna je i dimenzija vremena. Biljke rastu. Treba predvidjeti da će biljke rasti, da će se razvijati, što će s njima biti za 10, 15 ili 50 godina.

Koliko stoji, primjerice, jedan hrast?

– 300 kuna. A može biti i 100.000 kuna. Nije isto je li star dvije godine ili 50 godina, ima li opseg pet centimetara ili metar i više, je li u tegli od 10 litara ili 3000 litara, može li se staviti na kamion jedno stablo ili 500 stabala.

Gdje kupujete biljke?

– U Italiji. Tamo idemo u nabavu. Barem smo tjedan dana na putu. U Bari idemo po grmlje i mediteranske biljke. U Rimu ima krasnih pinija, maslina, drveća. Kupujemo i u Venetu i Toskani. U kupnju obično idemo s popisom. Znamo što želimo, radimo neki konkretan projekt. Vozimo se rasadnicima i stabla koje mi se svidi označim. Gledam je li ravno, je li krošnja pravilna. Jer neka su stabla iste veličine, imaju istu cijenu, ali im krošnja nije jednaka. Uvijek tražim savršeno stablo, bilo da je riječ o hrastu, magnoliji, limunu, palmi... Problem je transport. Neki hrastove koje smo sadili bili su i viši od deset metara, trebao nam je cijeli tegljač da bismo prevezli jedno stablo.
Koliko treba materijala da se uredi neki prostor oko hotela?

– Evo, konkretno, za uređenje krajobraza hotela Bellevue na lošinjskom Čikatu trebala su nam 563 kamiona materijala. Od toga 475 kamiona zemlje, 65 tegljača mješavine zemlje za krovove te 23 tegljača biljaka i travnatog tepiha. Kad smo radili izvedbu hotela Lafodia na Lopudu, za što je brodom tegljačem iz Dubrovnika trebalo dovoziti palme, oleandre, čemprese... Još smo i spavali cijelu noć na molu nakon što su biljke iskrcali kako bismo ih pazile. Na Lopudu nema vozila pa smo palme vozili i viljuškarom.

Što sadite na krovovima hotela?

– Na hotelu Bellevue, na dijelu krova iznad kuhinje, napravili smo i – začinski vrt. Hotel ima vlastiti vlasac, ružmarin, mentu, baziliku, timijan, komorač. Kuhar zaista tamo ode na krov, skupi što mu treba i vrati se za štednjak. I koktel-majstor iz hotela, kada radi primjerice mojito, može otići na krov i ubrati svježu mentu.

Sudjelovali ste prije 20 godina i na projektu za EXPO u Hannoveru, i to Hrvatski paviljon, izložba hrvatske zemlje ispod staklenog poda. Koliko ste četvornih metara u karijeri uredili?

– Stotine tisuća kvadrata, tko bi znao... Krajobrazna arhitektura je, kolokvijalno, uređenje vrta i parka. A u praksi to znači od gradilišta napraviti prostor za uživanje. Od zemlje i betona mjesto u kojem će ljudi imati – mali raj. Bilo da je riječ o privatnim investitorima ili o velikim turističkim lancima. U tvrtki je šest krajobraznih arhitekata, ne znam ima li koji biro više. Možda samo zagrebački Zrinjevac. Ekipa su Irena Kolega kao glavna suradnica već dva desetljeća, pa mlade snage Ivana, Martina, Ana i Lovro. On je jedini muškarac u projektnom uredu. Imamo i petnaestak radnika na terenu. A dvojica su iz – Nepala! Jedan se zove Rohit, a drugi Nanda. Budisti su. Uskoro nam dolaze još četvorica radnika iz Nepala. Zapošljavanje je veliki problem, a oni žele raditi. Imamo izuzetno dobru ekipu. Važno je reći da je naš posao vrlo često posljednji pri uređenju. Mi smo posljednji koji izlazimo iz gradilišta, nekad se i doslovce susrećemo s prvim gostima na ulasku. Ponekad radimo i noću, kako ne bismo smetali drugim radnicima. Treba na primjer zasaditi 15 limuna, a podovi su već postavljeni, pa ih treba pažljivo prenositi da se ne bi uništio mramorni pod, a teški su, kažem, i više od tone.

Kakva je situacija, sa stručne strane, s parkovima u metropoli?

– Bolji su parkovi bili oni koji su se radili u Zagrebu šezdesetih i sedamdesetih godina. Promišljalo se tada pomno, svako se naselje radilo s parkom. Primjer je Novi Zagreb koji je, što se tiče parkova, sjajno projektiran. Tamo je dobar omjer zelenih površina u odnosu na stambene. S druge strane, Kajzerica je staro naselje, gdje višestambene zgrade zamjenjuju obiteljske kuće. Ili je parkiralište ili je zgrada. Zelenih površina gotovo i da nema.

Pristajete li na želje investitora poput - postavljanja vrtnih patuljaka?

– Ne. Nema vrtnih patuljaka u našim projektima, nema lavova, nema ni sadnje bonsai-drveća po vrtu. Ako se u nekom projektu traži devastacija prirode, recimo da se postave kućice u kampu tako da se uništava kvalitetno stablo, mi u tome ne želimo sudjelovati. Tu novac ne pomaže. Može netko napraviti svoj vrt, zasaditi nešto, ali za javne parkove, hotele, turistička naselja, potrebna je – struka... Kao i pri uređenju interijera, važno je da projektant bude taj koji bira primjerene biljke, koji pazi na razmak između njih, zatim kako oblikovati park s klupicama, jezercima, stazicama, pergolama. Biljke su samo dio krajobrazne arhitekture, tu je i zaštita prirode, predviđanje kretanja čovjeka u prostoru, sanacija devastiranih terena, oblikovanje građevnih elemenata u okolišu...

Čitav tekst pročitajte na https://www.vecernji.hr/vijesti/vikend-medu-gorilama-za-dvoje-50-000-kuna-1384813